PRVI ČESI U ĆUPRIJI 01 DEO - Ćuprija.net
31838
post-template-default,single,single-post,postid-31838,single-format-standard,bridge-core-2.1.1,ajax_fade,page_not_loaded,,paspartu_enabled,overlapping_content,qode-child-theme-ver-1.0.0,qode-theme-ver-19.8,qode-theme-bridge,qode_header_in_grid,wpb-js-composer js-comp-ver-6.1,vc_responsive
 

PRVI ČESI U ĆUPRIJI 01 DEO

PRVI ČESI U ĆUPRIJI 01 DEO

Povesti din batrna
Čitaj mi

Orijentalna Ćuprija polovinom 19. veka izgledala je kao i druge varoši slične površine i broja stanovnika. Zahvaljujući probnom popisu stanovništva iz 1862. godine stiče se uvid u celokupnu strukturu ćuprijskog stanovništva. Rezultati popisa ukazuju da su u moravskoj varoši u tom trenutku živela samo dvojica stranih državljana, od kojih je jedan bio iz Turske, a drugi „podanik Prajski“, odnosno, državljanin buduće nemačke države.

Iako je u ovom periodu primetno masovnije doseljavanje stranih intelektualaca, profesionalaca u raznim oblastima i kvalifikovanih radnika u Srbiju, naročito Beograd, njima ruralna područja srpske države nisu bila privlačna. Nedostatak industrije, nerazvijenost privrednog i kulturnog života bili su glavni faktori koji su uticali da „stranci“ izbegavaju male srpske varoši, poput Ćuprije.

Početak stvaranja moderne Ćuprije krajem 19. veka neraskidivo je vezan za delatnost, u početku malobrojnih, pripadnika češkog naroda Austrougarske, koji su se službom obreli u moravskoj varoši. Iako konkretni i pouzdani podaci o prvim češkim doseljenicima u Ćupriji ne postoje, na osnovu fragmenata iz postojećih izvora saznajemo da su prvi poznati Česi u Ćupriji bili medicinari, odnosno lekari i lekarski pomoćnici.

Čeških radnika je bilo u jagodinskoj Fabrici stakla Avrama Petronijevića između 1846. i 1852. godine i kasnije u novoj fabrici stakla pod imenom „Janković i sin“ koja je otvorena 1878, zatim u Fabrici piva najpre Jovana Nikolića a zatim i njegovog naslednikaMihajla Mike Kosovljanina; u Paraćinu su fabriku sukna otvorili Česi, braća Minh; Nakon početka eksploatacije uglja u Senjskom rudniku sredinom 19. veka doseljavaju se češki inženjeri, a zatim, 1893. i 1908. godine nakon izgradnje železnice koja je povezala Senjski Rudnik i Ravnu Reku sa Ćuprijom, primetno je masovnije doseljavanje čeških kvalifikovanih radnika i rudara.

Ćuprijska vojna bolnica za vreme Srpsko-turskih ratova 1876-1878 (Bogomir Mitić Ćuprija)

Prema podacima kojima raspolažemo, prvi poznati Čeh u Ćupriji bio je dr Andrija Bikl, lekar rođen u Pragu 1831. godine. U rodnom gradu je studirao medicinu, a zatim prešao u Budimpeštu. Mladi lekar je u Ćupriju došao 1867. godine, kada je postavljen za okružnog fizikusa. Narednih jedanaest godina dr Bikl proveo je u Ćupriji. Uvek je izlazio u susret sirotinji, često im i ne naplaćujući svoj rad. Zbog svoje sposobnosti, predanosti i marljivosti ostao je u najlepšem sećanju varoškog stanovništva. Zajedno sa dr Ignacom Hiršlom, paraćinskim opštinskim lekarom, učestvovao je u otvaranju prve civilne apoteke u Paraćinu 1874. godine. Pored lečenja civila, dr Bikl je učestvovao u oba Srpsko-turska rata kao lekar Ćuprijske brigade I klase. Učestvovao je u najtežim bitkama koje je ova jedinica vodila – kod Kuršumlije i Samokova. Na tom položaju je i preminuo 1878. godine u Prokuplju. Bio je dopisni član Srpskog lekarskog društva. Dr Andrija Bikl će ostati upamćen i kao ličnost koja je umnogome unapredila zdravstvenu službu Ćuprijskog okruga. Njegovi izveštaji Ministarstvu unutrašnjih dela o zdravstvenom stanju stanovništva u svim naseljima okruga, pojavama zaraznih bolesti, navikama i ponašanju stanovnika, predstavljali su prave male studije koje su nadležnima davale pravu sliku zdravstvenog stanja u Ćupriji i okolini. U jednom od izveštaja, dr Bikl je ovako opisao ishranu stanovništva u Ćupriji i okolini:

„Što se jela tiče, bio je lebac, kao nainužnija stvar za održavanje života, gotovo svuda i svakad iz dobrog nepokvarenog brašna mešen i dobro izpečen. Goveđe meso, u koliko se je dotični lekar uveriti mogao, bilo je svakad od zdrave stoke i dobro, samo što je bilo po kad kad mršavo. Svinjsko i ovčije meso bilo je bez razlike dobro i zdravo. U vreme posta imalo je taze moravske ribe i suve ili usoljene morune, jegulje i t.d. sa strane donešene, no pojava nije bilo, da su te ribe pokvarene ili zdravlju čovečijem škodljive bile. Po selima po većoj časti narod se rani lebom od proinog brašna i najviše ovčijim mesom. U postno doba po uobičajenom načinu uglavnom se za ranu upotrebljava pasulj, kupus, beli i crni luk, suve ili taze ribe sa kadšto rđavim zejtinom i t.d.“